Skip to content
Nedavno sam snimila edukativni video za društvene mreže koje vodim gdje sam govorila o važnosti popodnevnog odmora i problema pri pisanju zadaće odmah nakon škole.
Nas su roditelji većinom odgajali i učili da se zadaća mora napisati čim se dode kući i generalno smo bili generacija djece koja smo odgajana u strahu pa smo roditelje slušali jer to se tako mora.
Često sam znala biti umorna i nakon škole bi samo htjela spavati ili raditi nešto što me opušta, no u mojoj se zajednici nije s razumijevanjem gledalo na to ako sam umorna.
Glavno pitanje dana je često bilo: „ Pa od čega si ti umorna? Škola ti je jedina obaveza!“
Sjećam se tog osjećaja gdje nisam poceča sumnjati u svoje roditelje tada već u sebe i gdje sam razvila duboku samokritičnost zbog takvih rečenica koja me prati i dan danas.
Takozvani trauma response koji se očituje u tome da ne znam uzeti odmor i predah, a kada ga uzmem osjećam se loše i unutarnji govor je „sve moraš sama“.
Ne daj Bože da si dozvolim odmor popodne.
Trudim se drugačije i radim na sebi no voljela bih otvoreno govoriti o tome kako bi roditelji danas radili bolje.
Danas odmorim svaki dan popodne ako mi tijelo šalje signale da mu treba.
Odmor poslije škole je potreban onoj djeci koja ga traže i zahtjevaju. Točka.
Ako dijete traži odmor, dozvolite mu.
Zadaću je bitno napisati do kraja dana. U periodu kad je dijete emotivno zadovoljno.
Svrha zadaće je da djetetu sjedne ono što se taj dan u školi učilo.
Koja je svrha onda ako dijete napiše zadaću umorno i bez koncetracije samo da je odradi?
Baš nikakva.