Skip to content
Jutros sam se probudila kriva.
Nisam znala za što već sam se samo osjećala krivom.
Kuhajući kavu gledala sam suđe od dana prije u sudoperu. Neoprano a imam perilicu. Nije mi se dalo staviti ga na pranje sinoć. Kriva sam zbog toga.
Na putu do boravka sa šalicom kave pogled mi pada na sobu u kojoj mi je ormar i gdje se suši veš. Nisam ga pokupila sa štrika dva dana a suh je. Pored je košara puna veša koji čeka pranje.
Kriva sam i za to.
Sjedam na kauč, pokrivam se dekicom, uživam u mirisu kave.
Opet krivnja. Unutarnji glas prelazi u negativu. Napada me. „Kako ti se ne da to sve raditi a sama si? Pa moraš brinuti samo o sebi, ni to očito nemreš.“
A onda sjednem u svoju učionu i padne mi napamet pitanje: ako sam ja sama ovako premorena neke dane, kako je ljudima koji imaju djecu? Samohranim majkama?
Jao, pa njihov unutarnji glas nije negativan. Njihov unutarnji glas vjerojatno kolje.
Odmah sam krenula češljati po popisu klijenata, sadašnjih i prošlih i shvaćam da su svega dvije obitelji sa mnom u komunikaciji preko oba roditelja. Znači da su jednako uključeni i mama i tata.
Ostale očeve sam upoznala jednom i nikad više nismo komunicirali ili ih čak nisam ni upoznala.
Ne mogu se onda odati dojmu da je većina toga po pitanju škole na mami.
Mama razmišlja jednom glavom za sve ukućane i samo kućanstvo.
Da…njena krivnja nju kolje. Veća je od moje ma barem 100 puta.
Poticaj da budem još bolja u svom poslu odmah je veći.
Želim pomoći. Želim što bolje odraditi da bi dijete bilo uspješno i sretno i da bi mamama skinula dio tereta s leđa.
Želim pomagati obiteljima koje nemaju vremena.
Želim im dati tih dva sata u tjednu da sjednu i piju kavu dok je dijete kod mene.
Da misle samo o sebi. Što njima treba. Da razvijaju možda svoj posao koji sanjaju imati jedan dan.
Želim više uključivati tate u proces koji se događa s djecom kod mene.
Želim dati vrijeme obiteljima da se opuste od škole i školskih obveza pa makar samo dva sata u tjednu.
Malim koracima do velikog cilja.