Skip to content
Kako su me autistična djeca navela na razmišljanje?
Tijekom rada u školi, najviše sam voljela raditi s djecom iz spektra. Ta energetska povezanost koja se događala između mene i njih je bilo nešto neobjašnjivo. Ponekad kao da smo komunicirali preko bluetootha.
Proces prilagodbe se odvijao tijekom cijelog prvog razreda. Svima nam je bilo potrebno vrijeme za akomodaciju. Meni, djetetu, učitelju, ostaloj djeci u razredu.
Najviše problema smo imali kod momentalnog mijenjanja rasporeda. Djeca iz spektra bez greške vole red te ako je na rasporedu pisao jedan predmet a učiteljica raspored spontanom odlukom nije poštovala, imali bi problem.
Izražavanje negodovanja bi bilo vrlo glasno i jasno te smo nekada morali napustiti učionu kako bi se smirili.
I sad kad gledam na to, shvaćam – potpuno sam ista!
Kada mi se dogodi promjena u rasporedu na koju nisam računala osjećaj u meni je potpuno isti. Razbuca me i triggerira na svim razinama, ljuta sam, nervozna, prozivaju mi se svi po redu, od onih koji su krivi do onih koji nisu. Sposobna sam ostati u tom mind setu još iduća dva sata.
A onda skužim da mi taj adrenalinski boost baš ničemu ne služi. Duboko dišem, ponavljam pozitivne rečenice, vraćam se u sadašnji trenutak i podsjećam se na zahvalnost. Tako sam učila svoje autiste.
Zašto mi je toliko trebalo da istu stvar naučim sebe?