Primjer dobre prakse – nastava povijesti u 5. razredu

Kroz rad u učioni i učenje sa djecom shvatila sam da je najveći izazov svoj djeci a roditeljima peti razred. Zašto se to događa?

Period od prvog do četvrtog razreda trebao bi zapravo biti priprema za više razrede. U tom periodu mlađeg školovanja, razredi su postavljeni kao obitelj gdje učitelj ili učiteljica vodi glavnu riječ.

Djeca se osjećaju sigurno, osjećaju se kao da pripadaju negdje i da su kao obitelji. Učietljica je osoba koja u svakoj situaciji drži leđa i nudi podršku.

No, u petom razredu se situacija mijenja. Profesori nisu toliko emotivno involvirani u djecu jer ih mijenjaju jako puno u danu. A djeca dolaze sa mišlju da će se svaki profesor u petom razredu ponašati apsolutno isto kao i njihova učiteljica od prvog do četvrtog.

Osim što je gradivo jako zahtjevno učenja je puno, puno više te ako dijete nije savladalo vještinu organizacije vremena i razvilo radne navike u petom razredu se vrlo teško snalazi.

Najviše problema djeca imaju sa povijesti i geografijom, pogotovo ako se radi o djeci koja imaju teškoća u učenju.

Ima dječaka u programu koji je sa mnom već 3 ili 4 godine i vrlo često s njim učim povijest. On ne samo da nema problem sa povijesti i već iz njegovog razreda nitko nema problem sa povijesti. nSvi učenici imau dobre ocjene.

 Zanimalo me zašto, pa sam malo više zagrebala po površini.

Shvatila sam da imaju profesora koji im apsolutno svaku situaciju iz udžbenika prenosi u situacije sa stvarnim životom te taj profesor uopće ne daje pismene ispite.

Nakon svake velike cjeline on usmeno ispituje dok ne ispita apsolutno sve učenike. Ispituje 4-5 učenika po satu i svi učenici također mogu sudjelovati.

On bilježi bodove za te učenike koji su točno odgovorili na određeno pitanje.

Moram reći da me taj način rada apsolutno oduševio.

Dječak koji dolazi kod mene ima teškoću u učenju i mislim da nikada nisam doživjela da takvo dijete sa tolikom lakoćom ovladava gradivom iz povijesti.

Svako dijete u razredu otprilike znao kako je pozicionirano u imeniku. Profesor pita po redu. Nema potrebe za najavom odgovaranja kada dijete već samo zna kada će doći na red i može se pripremiti.

 Automatski se smanjuje anksioznost i stres od odgovaranja. Ispitivanje je javno i svako dijete može čuti kako će ispitivanje izgledati.

Zatim kroz to ispitivanje druga djeca automatski i ponavljaju. Pa kada i dođe odgovaranje na red to dijete više nema straha, samopouzdano je i vjerojatno ima puno znanja, čak i ako doma ništa nije pogledao.

Mislim da je ovo fenomenalan primjer dobre prakse kako u petom razredu djecu naučiti kako učiti, stvoriti motivaciju za učenje jer, budimo realni, povijest često zna biti predmet koji nije baš pretjerano svima zanimljiv.