Skip to content
Jednom davno radila sam u osnovnoj školi. Moje zanimanje bilo je pomoćnik u nastavi. Radila sam tamo osam godina.
Smiješno je to da sam u tu osnovnu školu i sama išla kao dijete. Većina mojih profesora su mi tada postale kolege.
Igrom slučaja počela sam privatno raditi s djecom te sam na kraju otvorila vlastitu učionu, završila fakultet i odradila testiranje engleskog jezika kako bi dobila službenu diplomu.
Otkako sam otišla iz škole, puno djece s područja škole i dalje dolazi k meni u program.
Količina negativnih komentara koja dolazi s roditeljima u moju učionu ,a proizlazi od tih istih kolega, me zapanjuje.
Doslovno imam slučajeve gdje profesori šikaniraju dijete te roditeljima govore da dijete NE IDE k meni u program jer napretka NEMA.
Oslovljavaju me imenom i prezimenom.
Konkretno imam slučaj dječaka koji ima individualizaciju i određene profesorice u 4 godine nisu dale NITI JEDAN vizualno prilagođen ispit a kamoli da su si dale više truda po pitanju djeteta čije je PRAVO imati individualizirani postupak i čijih se naputaka svaki profesor MORA držati a ne određivati svojom VOLJOM hoće li nešto primjeniti ili ne, ali govore roditeljima da dijete NE NAPREDUJE jer ide kod Anje u program.
Pitate li me za razlog zašto se tako ponašaju, ja ga ne mogu naći.
Možda misle da nisam dovoljno kompetentna učiti s djecom hrvatski ili povijest jer nemam profesorsku diplomu tog smjera?
Onda bih rekla da nisu dovoljno upoznati s mojoj strukom.
Ne smatram da znam više od njih u tom području već da prenosim znanje djeci s teškoćama u učenju i da sam za TO educirana.
Osjećaju li se ugroženo?
Frapirana sam akademskim građanima, u toj životnoj dobi, s toliko iskustva i temama kojima se bave.
Ako je prva rečenica na informacijama roditelju da dijete ne treba ići Anji a ne ideja o tome kako bi dijete bolje usvojilo gradivo, mislim da je svijest tih osoba ovdje jasna i da su daljnji komentari suvišni.