Skip to content
Nedavno sam naletila na video na Facebooku. Sadržaj videa išao je nekako ovako.
Dječak od 17 godina je spavao do podne. Video je pokazao mamu u dvije situacije.
U prvoj situaciji mama je bila užasno ljuta što dječak spava do podne, naglo ga je budila bez razumijevanja i počela ga je kritizirati zašto spava i ništa ne radi.
Dječak u tom trenu nije imao potrebu odmah se ustati, ispričati se i biti produktivan već se osjećao loše kao da ga mama ne razumije.
Sljedeću situaciju koju je prikazao video bila je ta da je mama došla do dječaka i vidjela da i dalje spava te je sama sebi rekla koliko je njeno dijete sigurno umorno i bila zahvalna što se dijete može odmoriti. Obje situacije nam govore jako puno.
Ja sam dijete iz obitelji u kojoj je prva situacija bila puno češća. Tata bi se jako ljutio kada bi spavala do podne. Ulazio bi u sobu agresivno i nije me razumio. A ja sam nakon toga imala potrebu samo nestati.
Nisam voljela sebe jer sam smatrala da sam loša što spavam do 12:00 i što mi treba odmor.
No, danas shvaćam da je to bio samo obrazac koji je on primao u djetinjstvu i nesvjesno ga je ponavljao.
Dakle, druga situacija u videu je prikaz pozitivnog načina djelovanja prema svojoj djeci.
Djeca se u tom slučaju osjećaju shvaćeno, viđeno i vjerujem da je njegova produktivnost toga dana bila puno, puno bolja.
Ista je stvar sa učenjem i sa školom.
Roditelji nekada imaju svoju viziju kako bi dnevne obaveze i učenje djeteta trebale izgledati te mu ne vjeruju da je sposoban sam odrediti stvari koje će raditi tijekom dana. Ne dozvoljavaju mu da ima svoj ritam.
Smatram da se produktivnost na takav način neće povećati, već samo smanjiti.
Ukoliko imate problem sa svojim djetetom u komunikaciji u vezi škole i izvršavanju svakodnevnih obaveza ja vam tu mogu pomoći.