Skip to content
Vrijeme puberteta je vrijeme najvećih izazova, kako za roditelje tako i za djecu.
Iako se odraslima čini da je djeci taj period lakši, vjerujte mi nije.
Njima se dogadjaju sve te promjene što na tijelu, što u glavi – ne nama.
Često roditelji,dječji bunt ili promjene u ponašanju, shvaćaju osobno te čujem izreku: “Šta on meni radi!”
Ne radi to vama i zapitajte se zašto vas triggeriraju takva ponašanja, točnije kakvu traumu to u vama budi.
Prvo gdje se promjene znaju vidjeti je u odnosu prema školi i učenju.
Ocjene počnu padati, nemotiviranost i nezainteresiranost se počnu javljati na svim poljima osim naravno za sadržaj na mobitelu.
Jeli ispravno u takvim situacijama pustiti dijete na milost i nemilost njegovih promjena i mušica u glavi ili ipak treba biti prisutan roditelj?
Moje je mišljenje da je vrlo bitno ostati dosljedan.
U postavljenim granicama i pravilima pogotovo.
To je doba kad će vas dijete testirati na svim razinama no ono posljedica svog ponašanja nije svjesno.
Nema tu sposobnost gledanja unaprijed.
Vi ste ti koji ste zaduženi za podršku, razgovor i prolazak kroz te promjene s njim na najbolji mogući način za njega.
Nitko ne kaže da je lako, no i taj period će proći kao i sve.
Pa ako dijete više ne želi polaziti pomoć u učenju ili odredenu terapiju možete mu ponuditi svoju pomoć ili da radi sam no zdrave granice bi tu bile: “Možeš sam ako želiš, no ako neću vidjeti da se trudiš, uključiti ćemo pomoć opet.”
Često vidim da roditelji u to doba “dignu ruke” i uglavnom se vrate u program sa većim problemom nego što je bio prije.