Skip to content
Jedan dječak kod mene je u programu engleskog jezika sada već petu godinu.
Od samog početka našega rada pokazivao je veliku anksioznost pri učenju i odgovaranju.
Iako je naš rad 1 na 1 i uvijek pratim tempo njegovog učenja, njegova bi se anksioznost aktivirala čak i kada bih ja provjeravala njegovo znanje, čisto da vidim kako je i je li određeno gradivo usvojio.
Naravno da je problematika s engleskim jezikom u školi i da su ocjene iz odgovaranja poprilično loše.
Njegova profesorica je dobra za učenike koji su vrlo dobri ili odlični no nema senzibilitet za učenike sa teškoćama u učenju ili anksioznom djecom.
Poprilično je dominantna ličnost i vjerujem da ona njega zapravo straši.
Pa kako sam s njim postigla otpuštanje zida anksioznosti oko sebe pri provjeri znanja?
Kada radimo određene zadatke ubacujem potpitanja o gramatici tijekom samog rješavanja.
Ako negdje zapne, naučila sam ga da me pita. Tada skupa kroz potpitanja dolazimo do odgovora.
Dajem mu dovoljno vremena da razmisli no pazim na to da se ne osjeća kao da ga rešetam ili kao da je na ispitivanju.
Kako znam da takav način funkcionira?
Pa upravo zato što kada razgovaramo o određenom problemu, on ima „aha“ moment.
I to je moment gdje se dogodi ono što u praksi volimo reći da je gradivo „sjelo“.
Atmosfera je opuštena i dječak se kod mene osjeća sigurno što je važno kako ga strah ne bi blokirao.